Linija 274

Dragi sugrađani, sigurno je većina Vas pročitala vijest o "nečuvenom" postupku ZET-ova vozača na liniji 274 - vijest o zamjeni mjesta vozača i njegova prijatelja maloljetnika. Naravno, zamjena mjesta je - na zaprepaštenje putnika autobusa - bila za volanom (sic!) ZET-ova sredstva javnog prijevoza u našoj metropoli!

No, potpuno je nebitno u ovom slučaju je li riječ o našem gradskom prijevozniku (ZET-u) ili (da je kojim slučajem) riječ o privatnom prijevozniku. Ima razloga zašto to već na samom početku komentara ističemo. A reći ćemo i zašto.

Naime, vrijeme koje živimo je - nažalost - preočigledno vrijeme nasilja i općeg stanja pomućenog uma - u kojem normalnima preostaje još jedino - neuroza! (Dobro je rekao stari Fromm da su u bolesnom društvu još jedine oaze normalnih oni koji su - neurotični! A zašto? Pa, naravno, zato jer još jedino oni ljudski krajnjim naporima reagiraju na nenormalnu = neljudsku situaciju još jedinim preostalim načinom i očajničkim sredstvom - NEUROZOM!!!).

Krenimo in medias res!

Možemo li mi, i smijemo li, sebi dopustiti živjeti svakidašnji način života kao iluziju harmonije ukoliko u isto vrijeme čitav sustav počiva na prakticiranju ostvarivanja životnih ciljeva i interesa ne prezajući od toga da se do njih stiže čak - i gazeći preko tuđih leševa!?

Ovakav pristup može djelovati i kao grubi iskorak iz uobičajenog raspravljanja. Međutim, taj grubi iskorak mi moramo učiniti - ukoliko doista želimo problem riješiti. To onda - naravno - znači da smo spremni na poziciju žestokog otvaranja duhovnih oklopa kojima smo sustavno opremani u cilju prikrivanja i - čak općeg prihvaćanja tog prikrivanja - istina koje su preočigledno protiv nas samih!

No, krenimo redom.

Možemo li mi prihvatiti - za sve nas - neprijatne istine kako se naš svakodnevni život - nažalost - uglavnom ne organizira na način uzajamnog uvažavanja, na način uzajamnog prihvaćanja i poštovanja (neovisno o razlikama među nama!).

Možemo li mi prihvatiti - za sve nas - neprijatne istine kako se u našem društvu sustavno zaboravlja na ljude???

Pa, molim Vas lijepo, tko još pita kako se ljudi osjećaju, koji su njihovi problemi... ili što još - nedaj Bože - njima treba?... etc., etc...

Možemo li mi prihvatiti - za sve nas - neprijatne istine kako naše mlade ljude poučavaju kako bismo ih mogli upotrijebiti nasuprot tome da vodimo brigu o tome da kod njih razvijamo kritički odnos prema stvarnosti???

Možemo li mi, na koncu, prihvatiti - za sve nas neprijatne istine - kako je potrebna edukacija i svih onih društvenih grupa koje su u stanju utjecati na postojeće društvene odnose na način terapeutskog djelovanja???

Ovo terapeutsko djelovanje može, ali i ne mora (ukoliko ne postoji ukupno pozitivno socijalno okruženje!!!) imati kvalitetnih učinaka na ukupnost društvenih odnosa.

Zašto baš ukupnost, odnosno, cjelovitost društvenih odnosa? Odgovor je vrlo jednostavan - tek kada se promijene cjelokupni uvjeti društvene proizvodnje, pa jednako tako i proizvodnje društvenih vrijednosti, tek tada se može očekivati da (ne) poželjni "nestašluci" naših vozača i njihovih maloljetnih prijatelja postanu naša - pretpovijest!

A za to nam - budimo iskreni - treba djelovanja, a ne prodike o moralu. Već primjer sjajnog nam praktičara don Ivana o tome na sreću (ili nažalost!) više nego li dovoljno kazuje!

U Sesvetama, 11. siječnja 2012.